Dmitrij Šostakovič

Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič (12/25. septembar 1906 – 9. avgust 1975) bio je ruski kompozitor, dirigent i pijanist. Nakon premijere svoje Prve simfonije 1926. godine doživio je međunarodnu slavu.

Šostakovič je rano postao poznat u Sovjetskom Savezu, ali je imao kompleksan odnos sa vladom. Isprva je njegova opera Lady Macbeth Mcenskog okruga (1934.) doživjela uspjeh, da bi je nešto kasnije sovjetska vlada osudila, što je dovelo njegovu karijeru u opasnost. Godine 1948. njegov rad osuđen je na temelju Ždanovljevog dekreta, s posljedicama koje su trajale nekoliko godina. Čak i nakon povlačenja cenzure 1956, izvedbe nekih njegovih djela bile su povremeno podložne državnim intervencijama, što je bio slučaj sa Trinaestom simfonijom.

Šostakovič je bio član Vrhovnog savjeta Sovjetskog Saveza (od 1962. pa sve do smrti), te je bio i predsjednik Saveza kompozitora RSFSR-a (1960–1968). Dobitnik je Lenjinovog ordena.

U svojim djelima Šostakovič je kombinovao niz različitih muzičkih tehnika koje su odlikovali oštri kontrasti, groteskni elementi i ambivalentni tonalitet; bio je pod jakim uticajem neoklasicizma i kasnog romantizma Gustava Mahlera. Njegova orkestralna djela uključuju 15 simfonija i 6 koncerata (po 2 za klavir, violinu i violončelo). Također je i autor 15 gudačkih kvarteta, klavirskog kvinteta i dva klavirska trija. Iza sebe ostavio je i solo klavirska djela, odnosno dvije sonate, rani niz od 12 prelida i kasni niz od 24 prelida i fuge. Scenska djela uključuju tri dovršene opere i tri baleta. Napisao je i nekoliko ciklusa pjesama, te veliki broj komada pozorišne i filmske muzike.

Njegov ugled nastavio je rasti nakon njegove smrti, a interes o njegovom radu značajno je porastao od kraja 20. vijeka.

Biografija

Odrastanje

Rodio se u ruskoj porodici koja je živjela u Ulici Podolskaja, br. 2, u Sankt Peterburgu, kao drugo od troje djece Dmitrija Boleslavoviča Šostakoviča i Sofije Vasiljevne Šostakovič. Njegovi bliski preci došli su iz Sibira, ali njegov djed po ocu, poljski revolucionar Bolesław Szostakowicz, bio je poljskog rimokatoličkog porijekla, dok porodične korijene vuče iz regije grada Vileyka, današnja Bjelorusija. Djed mu se doselio nakon gušenja Januarskog ustanka 1863-64, pošto je prognan u Narim dvije godine kasnije, poslije pokušaja atentata Dmitrija Karakozova na cara Aleksandra II. Nakon isteka izgnanstva, odlučio je ostati u Sibiru, gdje je osnovao veliku porodicu i postao uspješan bankar u Irkutsku.

Kompozitorov otac, Dmitrij Boleslavovič, rodio se 1875. godine u egzilu u Narimu. Studirao je fiziku i matematiku na Univerzitetu u Sankt Peterburgu, gdje je i diplomirao 1899, a potom je otišao raditi kao inženjer kod Dmitrija Mendeljejeva u Zavodu za težine i mjere u Sankt Peterburgu. Godine 1903. oženio je sibirsku imigranticu, koja je također živjela u Moskvi, Sofiju Vasiljevnu Kokulinu.

Dmitrij je pokazivao muzički talenat u ranom dobu. S majkom je počeo učiti klavir u 9. godini života. U nekoliko navrata pokazao je sposobnost brzog učenja i pamćenja onog što mu je majka svirala na prethodnim časovima, te je bio "uhvaćen na djelu" svirajući muziku iz prethodnih lekcija, dok se pretvarao da čita druge komade koji su bili ispred njega. Sa 12. godina napisao je posmrtni marš u spomen na dvojicu vođa Kadetske stranke koje su ubili boljševički mornari.

Godine 1919, kao trinaestogodišnjak. primljen je na Petrogradski konzervatorij, koji je tada vodio Aleksandar Glazunov. Šostakovič je učio klavir kod Leonida Nikolajeva i Elene Rozanove, kompoziciju kod Maksimilijana Steinberga, a kontrapunkt i fugu kod Nikolaja Sokolova, koji mu je postao i prijatelj. Također je pohađao i časove muzičke historije kod Aleksandra Ossovskog. Godine 1925. upisao se u razred dirigiranja kod Nikolaja Malka, gdje je dirigirao konzervatorijskim orkestrom u privatnoj izvedbi Beethovenove Prve simfonije.

Prema sjećanju kompozitorovog kolege, Valerijana Bogdanova-Berežovskog:

"Šostakovič je stajao na podiju, igrao se sa kosom i manžetnama sakoa, gledao oko sebe ušutkane tinejdžere s instrumentima na gotovs i podigao dirigentsku palicu. ... Niti je zaustavio orkestar, niti je nešto rekao, svu svoju pažnju usmjerio je na aspekte tempa i dinamike, koji su se vrlo jasno iskazivali u njegovim gestama. Kontrasti između "adagio molto" iz uvoda i "allegro con brio" prve teme bili su prilično upečatljivi, kao i oni između perkusivnih naglasaka akorda (drveni puhači, francuski rogovi, pizzicato gudači) i produženog klavira u uvodu slijedeći ih. U karakteru danom obrascu prve teme, sjećam se, bilo je i snažnog stremljenja i lahkoće; u basovskom dijelu bila je naglašena gipkost nježne navojne artikulacije. ... Trenuci ove vrste...bili su improvizovana otkrića, rođena iz intuitivno istančanog razumijevanja karaktera djela i elemenata muzičke slike ugrađene u njega. I izvođači su uživali."

Dana 20. marta 1925. u Moskvi je prvi put svirala Šostakovičeva muzika, u programu koji je uključivao i djela njegovog prijatelja Vissariona Shebalina. Na kompozitorovo razočarenje, tamošnja kritika i publika hladno je primila njegovu muziku. Tokom posjete Moskvi, Mihail Kvadri ga je upoznao s Mihailom Tuhačevskim, koji je tamo Dmitriju pomogao pronaći smještaj i posao, te je poslao vozača da ga odveze na koncert u "vrlo elegantnom automobilu".

Šostakovičev muzički proboj bila je Prva simfonija, koju je napisao kao diplomsko djelo u dobi od 19 godina. U početku je Šostakovič težio samo privatnom izvođenju s orkestrom konzervatorija i pripremao se da sam dirigira scherzom. Krajem 1925. Malko je pristao dirigovati njezinu premijeru s Lenjingradskim filharmonijskim orkestrom nakon što su mu Steinberg i Šostakovičev prijatelj, Boleslav Javorski, skrenuli pažnju na simfoniju. Dana 12. maja 1926. Malko je predvodio praizvedbu simfonije; publika ju je s oduševljenjem primila, zahtijevajući bis scherza. Nakon toga, Šostakovič je redovito slavio datum svog simfonijskog debija.

Početak karijere

Nakon diplomiranja, Šostakovič je započeo dualnu karijeru koncertnog pijaniste i kompozitora, ali je njegov suhoparni stil na klavijaturi često kritiziran. Šostakovič je do 1930. održavao težak raspored nastupa, da bi nakon 1933. izvodio samo vlastita djela. Zajedno s Jurijem Brijuškovim, Grigorijem Ginzburgom, Levom Oborinom i Josifom Švarcom, bio je među sovjetskim učesnicima na inauguralnom Prvom međunarodnom pijanističkom takmičenju Chopin u Varšavi 1927. Bogdanov-Berežovski se prisjeća:

"Samodisciplina sa kojom se mladi Šostakovič pripremao za [Chopin] takmičenje 1927. bila je zapanjujuća. Tri sedmice se zatvorio kod kuće, satima je vježbao, odgodivši komponiranje, odrekavši se odlazaka u pozorište i posjeta prijateljima. Još je zaprepašćujući bio rezultat ove povučenosti. Naravno da je također i prije toga svirao vrhunski i bio je prilika za Glazunovljeve sada poznate blistave izvještaje. Ali tokom tih dana, njegov pijanizam, oštro idiosinkratičan i ritmički impulsivan, višestruki ali grafički definiran, pojavio se u svom koncentriranom obliku."

Natan Perelman, koji je čuo Šostakoviča dok svira Chopinove programe prije nego što je otišao u Varšavu, rekao je da je njegovo "anti-sentimentalno" sviranje, koje je izbjegavalo rubato i ekstremne dinamičke kontraste, bilo drugačije od svega što je ikada čuo. Arnold Alschwang nazvao je Šostakovičevo sviranje "dubokim i bez ikakvih salonskih manira".

Šostakovič je na dan otvaranja takmičenja imao apendicitis, ali mu se stanje popravilo do prvog nastupa 27. januara 1927. (Slijepo crijevo mu je uklonjeno 25. aprila.)

Prema Šostakoviču, njegovo je sviranje naišlo na naklonost publike. Došao je do finalnog kruga takmičenja, ali je na kraju zaradio samo diplomu, ne i nagradu; Oborin je proglašen za pobjednika. Šostakovič je bio utučen zbog rezultata, ali je neko vrijeme odlučio nastaviti karijeru kao izvođač. Dok se oporavljao od operacije slijepog crijeva u aprilu 1927, Šostakovič je rekao da počinje preispitivati svoje prvobitne planove:

"Kad sam bio zdrav, vježbao sam klavir svaki dan. Htio sam nastaviti tako do jeseni i onda odlučiti. Da sam primijetio da se nisam popravio, napustio bih čitav posao. Biti pijanist koji je gori od Szpinalskog, Etkina, Ginzburga i Brijuškova (tako se često mislilo), ne bi vrijedilo ništa."

Nakon takmičenja, Šostakovič i Oborin su proveli sedmicu dana u Berlinu. Tamo su upoznali dirigenta Brunu Waltera, koji je bio toliko impresioniran Šostakovičevom Prvom simfonijom da ju je kasnije te godine prvi put izveo izvan Rusije. Leopold Stokowski je naredne godine izveo američku premijeru u Philadelphiji i zabilježio prvu snimku ovog djela.

Godine 1927. Šostakovič je napisao Drugu simfoniju (s podnaslovom Oktobru), patriotsko djelo sa prosovjetskim hornim finalom. Zbog svog modernizma nije naišao na isti entuzijazam kao prvog puta. Ova je godina također obilježila početak Šostakovičevog bliskog prijateljstva sa muzikologom i pozorišnim kritičarom Ivanom Sollertinskim, s kojim se prvi put upoznao 1921, preko zajedničkih prijatelja Leva Arnshtama i Lidije Žukove. Šostakovič je kasnije izjavio da ga je Sollertinski "naučio da razumije i zavoli velike majstore poput Brahmsa, Mahlera i Brucknera", te da mu je usadio "interes za muziku... od Bacha do Offenbacha."

Dok je pisao Drugu simfoniju, Šostakovič je također započeo rad na svojoj satiričnoj operi Nos, temeljenoj na priči Nikolaja Gogolja. U junu 1929., protiv kompozitorove volje, opera je koncertno izvedena; žestoko ga je napalo Rusko udruženje proleterskih muzičara. Njegova premijera na sceni 18. januara 1930. izazvala je općenito loše kritike i rašireno nerazumijevanje među glazbenicima. Kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih Šostakovič je radio u TRAM-u, proleterskom kazalištu mladih. Iako je malo radio na tom mjestu, to ga je zaštitilo od ideoloških napada. Velik dio tog razdoblja proveo je pišući svoju operu Lady Macbeth Mcenskog okruga, koja je prvi put izvedena 1934. U početku je odmah doživjela uspjeh, kako na narodnom, tako i na službenom nivou. Opisana je kao "rezultat općeg uspjeha socijalističke izgradnje, ispravne politike Partije" i kao opera koju je "mogao napisati samo sovjetski kompozitor odgojen u najboljoj tradiciji sovjetske kulture".

Šostakovič je svoju prvu suprugu, Ninu Varzar, oženio 1932. godine. Poteškoće su dovele do razvoda 1935, no par se ubrzo ponovno vjenčao kada je Nina zatrudnjela s njihovim prvim djetetom, Galinom.

Prva zabrana

Dana 17. januara 1936, Josif Staljin posjetio je operu radi izvedbe novog djela. U pitanju je bilo djelo slabo poznatog kompozitora Ivana Džeržinskog, Tihi Don teče, koje je nastalo prema romanu Mihaila Šolohova. Na kraju performansa, kompozitor je pozvan u Staljinovu ložu na kraju koncerta, da bi mu bilo saopšteno da njegov rad ima "znatnu ideološko-političku vrijednost". Dana 26. januara, Staljin je ponovo posjetio operu, u pratnji Vjačeslava Molotova, Andreja Ždanova i Anastasa Mikojana, kako bi čuo Lady Macbeth Mcenskog okruga. On i njegova pratnja otišli su ne razgovarajući ni s kim. Prijatelj je Šostakoviča unaprijed upozorio da bi trebao odgoditi planiranu koncertnu turneju u Arhangelsku kako bi prisustvovao tom konkretnom nastupu. Izjave očevidaca svjedoče da je Šostakovič bio "blijed kao krpa" kada se nakon trećeg čina poklonio publici.

Sljedećeg dana, Šostakovič je otišao u Arhangelsk, gdje je čuo da je 28. januara Pravda objavila tekst pod nazivom "Nered umjesto muzike", žaleći se da je opera "smišljeno disonantna, zbrkana struja zvukova... koja kvoca, urla i dahće". Šostakovič je bez smetnji nastavio sa nastupima kako je i planirao, ali je iz Arhangelska uputio Isaaca Glikmana da riješi te probleme. Tekst je bio signal za nacionalnu kampanju, tokom koje su čak i oni sovjetski muzički kritičari koji su prvobitno hvalili operu bili prisiljeni da se povuku, rekavši "da nisu otkrili nedostatke Lacy Macbeth na koje je ukazala Pravda". Postojao je i otpor onih koji su se divili Šostakoviču, poput Sollertinskog, koji se pojavio na skupu kompozitora u Lenjingradu, gdje je pozvan da osudi operu, a umjesto toga je hvalio. Njemu su se pridružila još dvojica govornika. Kada se Šostakovič vratio u Lenjingrad, dobio je poziv komandira Lenjingradskog vojnog okruga, kojeg je maršal Mihail Tuhačevski zamolio da se uvjeri da li je Šostakovič dobro. Kad je pisac Isaac Babel bio uhapšen četiri godine kasnije, rekao je svojim ispitivačima da je "za njih bilo uobičajeno proglašavati omalovaženog Šostakoviča genijem".

Šostakovič je i nakon toga bio napadnut u Pravdi, ovaj put zbog njegovog laganog komičnog baleta Bistri potok, za kojeg su napisali "da ne izražava ništa, te da ne daje načnu sliku seljačkog života na kolektivnoj farmi". U strahu da će biti uhapšen, Šostakovič je organizovao sastanak sa predsjednikom Državnog odbora za kulturu SSSR-a, Platonom Keržencevom, koji je izvijestio Staljina i Molotova da je kompozitoru naložio da "odbaci formalističke greške i u svojoj umjetnosti ugradi nešto što bi mogle razumjeti široke mase", te da je Šostakovič priznao da je pogriješio i da je tražio sastanak sa Staljinom, što mu nije odobreno.

Pravdina kampanja protiv Šostakoviča uzrokovala je značajan pad njegovih prihoda; više nije bio toliko tražen za nastupe i koncerte, a njegova mjesečna zarada pala je s prosječnih 12.000 rubalja na samo 2.000.

Godina 1936. označila je početak Velike čistke, u kojoj su mnogi Šostakovičevi prijatelji i rođaci zatvoreni ili ubijeni. Među njima su bili Tuhačevski (pogubljen 12. juna 1937), njegov šurjak Vesvolod Frederiks (koji je na kraju pušten, ali je umro prije nego se vratio kući), njegov bliski prijatelj Nikolaj Žiljajev, muzikolog koji je podučavao Tuhačevskog (pogubljen), njegova punica, astronomka Sofija Mihajlovna Varzar (poslana u logor u Karagandi i na kraju puštena), njegova prijateljica, marksistička spisateljica Galina Serebrjakova (provela 20 godina u gulagu), njegov stric Maksim Kostrikin (umro), te njegove kolege Boris Kornilov i Adrian Piotrovski (pogubljeni).

Jedina utjeha tokom tog perioda za Šostakoviča bila je rođenje njegove kćerke, Galine, dok je sina Maksima dobio dvije godine nakon nje.

Povlačenje Četvrte simfonije

Objavljivanje teksta lista Pravda poklopilo se sa kompozicijom Šostakovičeve Četvrte simfonije. Djelo je naznačilo promjenu u njegovom stilu, vidljivi su uticaji Mahlerove muzike što mu je zadalo probleme u pokušaju da reformiše svoj stil. Uprkos člancima u Pravdi, nastavio je komponirati simfoniju planiravši premijeru za kraj 1936. Probe su počele tog decembra, ali prema riječima Isaaca Glikmana, koji je prisustvovao probama, direktor Lenjingradske filharmonije nagovorio je Šostakoviča da povuče simfoniju. Dmitrij nije u potpunosti odbacio djelo, te je čak i zadržao naziv svoje simfonije. Redukcija za dva klavira izvedena je i objavljena 1946, a djelo je konačno praizvedeno 1961. godine.

U mjesecima između povlačenja Četvrte simfonije i završetka Pete 20. jula 1937, jedino koncertno djelo koje je Šostakovič komponovao bile su Četiri romanse, prema Puškinovim tekstovima.

Peta simfonija i povratak

Kompozitorov odgovor na njegovu osudu bila je Peta simfonija (1937), koja je muzički konzervativnija od njegovih novijih djela. Premijerno prikazana 21. novembra 1937. u Lenjingradu, postigla je fenomenalan uspjeh. Mnoge je dovela do suza i raspirivanja emocija. Kasnije je u navodnom Šostakovičevom memoaru, Svjedočanstvu, napisano: "Nikada neću vjerovati da je čovjek koji ništa nije razumio mogao osjetiti Petu simfoniju. Naravno da su razumjeli, razumjeli su šta se događa oko njih i razumjeli su o čemu se radi u Petoj".

Uspjeh je ponovno vratio Šostakoviča na stare staze slave. Muzički kritičari i vlasti, uključujući i one koji su ga ranije optuživali za formalizam, tvrdili su da je naučio na svojim greškama i postao pravi sovjetski umjetnik. U novinskom članku objavljenim pod Šostakovičevim imenom, Peta simfonija okarakterisana je kao "kreativni odgovor sovjetskog umjetnika na pravednu kritiku". Kompozitor Dmitrij Kabalevski, koji je bio među onima koji su se distancirali od Šostakoviča kada je objavljen članak u Pravdi, hvalio je Petu simfoniju i čestitao Šostakoviču "što nije pokleknuo pred zavodljivim iskušenjima svojih prijašnjih 'pogrešnih' puteva".

U to vrijeme Šostakovič je skladao i svoj prvi gudački kvartet. U septembru 1937. godine, počeo je predavati kompoziciju na Lenjingradskom konzervatoriju, što mu je pružilo određenu finansijsku sigurnost, ali je ometalo njegov vlastiti rad.

Drugi svjetski rat

Godine 1939, prije nego što su sovjetske snage pokušale izvršiti invaziju na Finsku, partijski sekretar Lenjingrada, Andrej Ždanov, naručio je slavljeničko djelo od Šostakoviča, Suitu na finske teme, da se izvede dok orkestari Crvene armije paradiraju Helsinkijem. Zimski rat bio je gorko iskustvo za Crvenu armiju, parada se nikad nije dogodila, a Šostakovič nikad nije položio prava na autorstvo ovg djela. Izvedena je tek 2001. godine. Nakon izbijanja rata između Sovjetskog Saveza i Njemačke 1941, Šostakovič je isprva ostao u Lenjingradu, gdje se pokušavao prijaviti u vojsku, ali su ga odbili zbog slabog vida. Postao je dobrovoljac vatrogasne brigade Lenjingradskog konzervatorija i voditelj radio-emisije. Fotografija za koju je pozirao objavljena je u novinama širom zemlje.

Šostakovičev najpoznatiji ratni doprinos bila je Sedma simfonija. On je prva tri stavka napisao u Lenjingradu pod opsadom, a posao je dovršio u Kujbiševu (danas Samara), gdje je bio evakuiran skupa s porodicom. Kako se navodi u radijskom obraćanju 17. septembra 1941, nastavio je rad na simfoniji kako bi sugrađanima pokazao da je "vojnička dužnost" osigurati nastavak života. U drugom članku napisanom 8. oktobra, napisao je da je Sedma bila "simfonija o našem dobu, našem narodu, našem svetom ratu i našoj pobjedi". Šostakovič je Sedmu simfoniju dovršio 27. decembra, a premijerno ju je izveo orkestar Boljšoj teatra u Kujbiševu 29. marta. Ubrzo je izvedena i u Londonu i SAD-u, gdje se nekoliko dirigenata trkalo da dirigiraju njenom prvom američkom izvedbom. Kasnije je izvedena i u Lenjingradu, dok je grad još uvijek bio pod opsadom. Preostali gradski orkestar brojao je samo 14 muzičara, što je navelo dirigenta Karla Eliasberga da regrutuje bilo koga ko je znao svirati instrumente.

Porodica Šostakovič preselila se u Moskvu u proljeće 1943, dok je Crvena armija bila u ofanzivi. Zbog toga su sovjetske vlasti, ali i međunarodna javnost, bile zbunjene tragičnim tonom Osme simfonije, koja je u zapadnim novinama dobila nadimak "Staljingradska simfonija". Simfonija je brzo prihvaćena u Sovjetskom Savezu i na Zapadu. Olin Downes bio je razočaran djelom, ali je Carlos Chávez, koji je dirigirao meksičkom praizvedbom simfonije, visoko ocijenio i pohvalio.

Šostakovič je još 1943. izrazio namjeru da svoju ratnu trilogiju simfonija završi grandioznom Devetom. Dana 16. januara 1945. predstavio je svojim studentima da je dan ranije započeo s radom na svom prvom stavku. U aprilu je njegov prijatelj Isaac Glikman čuo dio prvog stavka, ističući da je "veličanstven i da oduzima dah". Ubrzo nakon toga, Šostakovič je prekinuo rad na ovoj verziji Devete, koja je ostala izgubljena sve dok je muzikologinja Olga Digonskaja nije ponovno otkrila u decembru 2003. Šostakovič je svoju stvarnu Devetu simfoniju počeo komponovati krajem jula 1945; a dovršio ju je 30. avgusta. Gavriil Popov je napisao da je ovo djelo "sjajno u veličanju života, veselja, briljantnosti i pikantnosti!". Do 1946. bila je predmet zvaničnih kritika. Israel Nestjev upitao je "da li je pravo vrijeme za "laganu i zabavnu interludu između značajnih Šostakovičevih kreacija, privremeno odbacivanje velikih, ozbiljnih problema radi razigranih, filigranski dotjeranih sitnica". The New York World-Telegram je 27. jula 1946. bio jednako omalovažavajući: "Ruski kompozitor nije trebao izraziti svoja osjećanja o porazu nacizma na tako djetinjast način". Šostakovič je nastavio komponovati kamernu muziku; od kojih se ističe Drugi klavirski trio, posvećen uspomeni na Sollertinskog, sa židovskim totentanzom za finale.

Godine 1947. Šostakovič je postao poslanik u Vrhovnom sovjetu RSFSR-a.

Druga zabrana

Šostakovič je 1948, zajedno sa mnogim drugim kompozitorima, ponovno optužen zbog formalizma u Ždanovljevom dekretu. Andrej Ždanov, predsjednik Vrhovnog sovjeta RSFSR, optužio je kompozitore (uključujući Sergeja Prokofjeva i Arama Kačaturijana) da pišu neprikladnu i formalističku muziku. Bio je to dio pokrenute antiformalističke kampanje koja je za cilj imala iskorijeniti sav zapadnjački uticaj i bilo kakvu percipiranu "nerusku" produkciju.

Konferencija je rezultovala objavljivanjem Dekreta Centralnog komiteta "O operi Veliko prijateljstvo V. Muradelia", koji je ciljao sve sovjetske kompozitore i zahtijevao od njih da pišu samo "proletersku" muziku, odnosno muziku za mase. Optuženi kompozitori, uključujući Šostakoviča, pozvani su da se javno ispričaju pred Komitetom. Većina Šostakovičevih djela bila je zabranjena, a njegovoj su porodici oduzete privilegije. Jurij Ljubimov kaže da je Šostakovič u to vrijeme "čekao da ga uhapse noću na odmorištu kod lifta, kako barem ne bi uznemiravali njegovu porodicu".

Posljedice dekreta za kompozitora bile su teške. Šostakovič je bio među onima koji bili otpušteni s Konzervatorija. Za njega je gubitak novca možda bio i najteži udarac. Njegove kolege koje su ostale raditi na Konzervatoriju iskusile su atmosferu punu sumnje. Niko nije želio da se njihov rad shvati kao formalistički, pa su mnogi pribjegavali tome da optužuju jedni druge da pišu ili izvode antiproletersku muziku.

Tokom nekoliko narednih godina, Šostakovič je skladao tri vrste djela: filmsku muziku (kako bi plaćao stanarinu), službena djela (usmjerena na rehabilitaciju) i ozbiljna djela (za "ladicu"). U tom periodu napisao je i Koncert za violinu br. 1 i ciklus pjesama iz židovske narodne poezije. Ciklus je napisan u vrijeme kada je poslijeratna antisemitska kampanja već bila u toku, sa velikim brojem hapšenja, uključujući i ona Dobrushina i Jiditskog, čije tekstove je Šostakovič koristio prilikom komponovanja.

Kada je Staljin odredio da Sovjetski Savez treba poslati umjetnike na Kulturni i naučni kongres za svjetski mir u New Yorku 1949, te da Šostakovič treba biti među njima, ublažene su muzičke i lične restrikcije s kojim se Šostakovič nosio. Za Šostakoviča je to bilo ponižavajuće iskustvo, koje je kulminiralo na press-konferenciji u New Yorku, na kojoj se očekivalo da će pročitati pripremljeni govor. Nikolas Nabokov, koji je bio prisutan u publici, svjedočio je kako je Šostakovič počeo čitati "nervoznim i drhtavim glasom", prije nego što je morao prekinuti. Potpuno svjestan da Šostakovič nije slobodan izraziti svoje mišljenje, Nabokov ga je javno upitao podržava li tada nedavnu osudu Stravinskog u Sovjetskom Savezu. Veliki obožavalac Stravinskog na kojeg je uticala njegova muzika, Šostakovič nije imao izbora nego odgovoriti potvrdno. Nabokov nije oklijevao napisati da je to pokazalo da Šostakovič "nije slobodan čovjek, već poslušno oruđe svoje vlade." Šostakovič nikada nije oprostio Nabokovu ovo javno poniženje. Iste godine morao je skladati kantatu Pjesma o šumi, koja je hvalila Staljina kao "velikog vrtlara".

Staljinova smrt 1953. bila je ključan korak ka Šostakovičevoj rehabilitaciji kao umjetnika, što je obilježeno njegovom Desetom simfonijom, koja sadrži brojne muzičke citate i kodove (posebno motive DSCH i Elmirine motive). Elmira Nazirova bila je pijanistica i kompozitorka koja je studirala kod Šostakoviča u godini prije njegovog otpuštanja sa Moskovskog konzervatorija, dok se pozadina ovog događaja još uvijek raspravljala. Drugi stavak simfonije je, prema Volkovovim Svjedočanstvima, zamišljen kao muzički portret Staljina. Deseta simfonija se svrstava među Šostakovičeva najpoznatija djel, uz Petu i Sedmu simfoniju. Godina 1953. također je obilježila i niz premijera djela iz "fioke".

Tokom 40ih i 50ih, Šostakovič je imao bliske odnose sa dvije svoje učenice, Galinom Ustvolskajom i Elmirom Nazirovom. U pozadini svega toga ostao je Šostakovičev prvi, otvoreni brak sa Ninom Varzar, sve do njene smrti 1954. Ustvolskajoj je predavao od 1939. do 1941, te od 1947. do 1948. Priroda njihovog odnosa je daleko od poznatog: Mstislav Rostropovič je ovaj odnos opisao "nježnim". Ustvolskaja je odbila Šostakovičevu prosidbu nakon Ninine smrti. Šostakovičeva kćerka, Galina, prisjeća se da se njen otac konsultovao sa njom i Maksimom o mogućnosti da Ustvolskaja postane njihova pomajka. Ustvolskajin prijatelj, Viktor Suslin, rekao je da je ona bila "duboko razočarana [Šostakovičevim] upadljivim ćutanjem" kada je nena muzika naišla na kritike nakon što je diplomirala na Lenjingradskom konzervatoriju. Čini se da je odnos sa Nazirovom bio jednostran, izražen uglavnom u njegovim pismima upućeni njoj, te može datirati od 1953. do 1956. godine. Svoju drugu ženu, Komsomolovu aktivisticu, Margaritu Kainovu, oženio je 1956, ali taj brak se pokazao lošim, te se par nakon 5 godina razišao.

Godine 1954, Šostakovič je napisao Svečanu uvertiru,opus 96, koja je korištena kao muzička tema za Ljetne olimpijske igre 1980. godine. Njegova "Tema iz filma Pirogov, Opus 76a: Finale" puštana je dok se palio plamen na Ljetnjim olimpijskim igrama 2004, u grčkoj Atini.

Godin 1999, Šostakovič se pojavio na pozornici u Moskvi, na kraju koncertnog izvođenja svoje Pete simfonije, čestitavši Leonardu Bernsteinu i Njujorškom filharmonijskom orkestru na nastupu. Kasnije te godine, Bernstein i Filharmonij snimili su simfoniju u Bostonu za Columbia Records.

Pridruživanje Partiji

Godina 1960. označila je još jednu prekretnicu u Šostakovičevom životu; kompozitor se pridružio Komunističkoj partiji. Vlada je htjela da ga imenuje za predsjednika Saveza kompozitora RSFSR, ali da bi bio na toj funkciji, morao je biti član Partije. Bilo je razumljivo da je Nikita Hruščov, prvi sekretar Komunističke partije od 1953. do 1964, tražio podršku od vodećih redova intelektualaca, u nastojanju da stvori bolje odnose sa umjetnicima Sovjetskog Saveza. Ovaj događaj različito je tumačen kao pokazivanje posvećenosti, znak kukavičluka, rezultat političkog pritiska i njegove slobodne odluke. S jedne strane, aparat je bio manje represivan nego što je bio prije Staljinove smrti, a s druge strane, prema sjećanju Šostakovičevog sina, ovaj događaj je doveo njegovog oca do suza, kasnije rekavši svojoj supruzi Ireni da je bio ucijenjen. Lev Lebedinski izjavio je da je Šostakovič tada imao suicidalne misli. Godine 1960. imenovan je za predsjednika Saveza kompozitora RSFSR-a, a na toj funkciji bio je od 1962. pa sve do smrti. Također je bio i delegat u Vrhovnom sovjet SSSR-a. Ulaskom u partiju Šostakovič se također obavezao da će konačno napisati omaž Lenjinu, koji je ranije obećao. Njegova Dvanaesta simfonija, koja prikazuje boljševičku revoluciju, završena je 1961, posvećena je Lenjinu i nazvana je "Godina 1917".

Šostakovičev muzički odgovor na lične krize bio je Osmi dugački kvartet, koji je sastavio za samo tri dana. Komad je podnaslovio "Žrtvama fašizma i rata", navodno u znak sjećanja na bombardovanje Dresdena 1945. Ipak, kao i Deseta simfonija, kvartet uključuje citate iz nekoliko njegovih prošlih djela i muzičkog monograma. Šostakovič je priznao svom prijatelju Glikmanu da je počeo razmišljati da ako jednog dana umre, da niko neće napisati djelo u spomen na njega, pa da je bolje da ga zato sam napiše. Nekoliko Šostakovičevih kolega, prije svega Natalija Vovsi-Mikhoels i violončelist Valentin Berlinski, također su bili svjesni biografske namjere u Osmom kvartetu. Peter J. Rabinowitz također je ukazao na prikrivene reference na Straussovu Metamorfozu u ovom djelu.

Godne 1962. Šostaković se oženio po treći put, sa Irinom Supinskajom. U pismu Glikmanu, napisao je da je "njena jedina mana to što ima 27 godina. U svim ostalim aspektima ona je sjajna, pametna, vesela, iskrena i veoma simpatična". Prema Galini Višnevskajom, koja je dobro poznavala Šostakoviča, ovaj brak je bio veoma sretan. "Sa njom je Dmitrij Dmitrijevič konačno dobio kućni mir... Ona mu je, svakako, produžila život za nekoliko godina". U novembru je prvog i zadnjeg puta javno dirigovao festivalom, vodeći nekoliko vlastitih djela u Gorkom; inače je odbio dirigovati, pozivajući se na živce i loše ždravlje.

Te godine Šostakovič se ponovno okenuo temi antisemitizma u svojoj Trinaestoj simfoniji (podnaslov Babi Jar). Simfonija prati niz pjesama Jevgenija Jevtušenka, od kojih prva obilježava masakr ukrajinskih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata. Mišljenja su podijeljena o tome koliko je to bio veliki rizik: pjesma e objavljena u sovjetskim medijima i nije zabranjena, ali je ostala kontroverzna. Nakon premijere simfonije, Jevtušenko je bio primoran da u svojoj pjesmi doda strofu u kojoj je pisalo da su Rusi i Ukrajinci poginuli zajedno sa Jevrejima u Babi Jaru.

Šostakovič je 1965. podigao svoj glas u odbranu pjesnika Josifa Brodskog, koji je bio osuđen na pet godina izgnanstva i teškog rada. Šostakovič je zajedno s Jevtušenkom, kolegama umjetnicima; Kornejem Čukovskim, Anom Ahmatovom, Samuilom Maršakom i francuskim filozofom Jean-Paulom Sartreom organizovao proteste. Nakon protesta, kazna je preinačena, a Brodski se vratio u Lenjingrad.

Kasniji život

Godine 1964, Šostakovič je komponovao muziku za ruski film Hamlet, koji je New York Times pozitivno ocijenio: "Ali nedostatak ove auralne stimulacije, Šekspirovih elokventnih riječi, nadoknađuje se u izvjesnoj mjeri sjajnom i uzbudljivom muzikom Dmitrija Šostakoviča. To ima veliko dostojanstvo i dubinu, a ponekad i odgovarajuću divljinu i lakoću".

U kasnijem životu, Šostakovič je patio od hronično narušenog zdravlja, ali je odbijao odustti od cigareta i votke. Počevši od 1958, patio je od iscrpljujućeg stanja koje je posebno zahvatilo njegovu desnu ruku, što ga je na kraju prisililo da odustane od sviranja klavira; 1965. godine dijagnostikovan mu je poliomijelitis, ali konsenzus o njegovoj dijagnozi nije jasan. Također je pretrpio i srčane udare 1966, 1970 i 1971, kao i nekoliko padova u kojima je lomio obje noge. Godine 1967, u pismu je napisao: "Cilj je postignut: do sada: 75% (desna noga slomljena, lijeva noga slomljena, desna ruka defektna). Sve što trebam je da slomim i lijevu ruku i onda će 100% mojih ekstremiteta biti neupotrebljivo".

Zaokupljenost sopstvenom smrću prožima se u kasnijim Šostakovičevim djelima, kao što su kasniji kvarteti i Četrnaesta simfonija iz 1969. (ciklus pjesama zasnovan na nizu poema sa smrtnim temama). Četrnaestu je posvetio svom bliskom prijatelju Benjaminu Brittenu, koji je dirigovao njenom premijerom na Zapadu na Aldeburgh festivalu 1970. godine. Petnaesta simfonija iz 1971, je nasuprot tome, melodijske i retrospektivne prirode, citirajući Wagnera, Rossinija, kao i autorsku Četvrtu simfoniju.

Smrt

Uprkos tome što je bolovao od amfiotrične lateraln skleroze ili neke druge neurološke bolesti još od 50-ih, Šostakovič je insistirao na samostalnom pisanju svih svojih djela, čak i kada mu je desna ruka postala praktično neupotrebljiva. Njegovo posljednje djelo bilo je Sonata za vile, koja je prvi put službeno izvedena 1. oktobra 1975. godine.

Šostakovič, pušač od mladosti, bio je primoran da odustane od ove navike nakon prvog srčanog udara 1966. godine. Dijagnostikovan mu je i rak pluća 1973. Njegova smrt različito se pripisuje raku pluća ili srčanoj insuficijenciji.

Umro je 9. avgusta 1975. u Centralnoj kliničkoj bolnici u Moskvi. Sahranjen je na Novodevičjem groblju u Moskvi.

Ostavština

Šostakovič je iza sebe ostavio nekoliko snimaka sopstvenih klavirskih djela, a drugi poznati interpretatori njegove muzike su Mstislav Rostropovič, Tatjana Nikolajeva, Maria Judina, David Oistrakh i članovi Beethovenovog kvarteta.

Šostakovičev uticaj na kasnije kompozitore izvan bivšeg Sovjetskog Saveza bio je relativno mali. Njegov uticaj može se vidjeti kod nekih nordijskih kompozitora, kao što je Lars-Erik Larsson.

Po njemu je nazvano Šostakovičevo poluostrvo na Aleksandrovom ostrvu na Antarktiku.

Muzika

Više informacija: Lista djela Dmitrija Šostakoviča

Pregled

Šostakovičeva djela širokog su tonskog karaktera, ali sa elementma atonalnosti i hromatizma. U nekim od svojih kasnijih djela (npr. Dvanaeti kvartet), on koristi tonske redove. Njegovim radom dominiraju ciklusi simfonija i gudačkih kvarteta (ukupno 15 simfonija i 15 kvarteta). Simfonije su raspoređene prilično ravnomjerno kroz njegovu karijeru, dok je kvartete kreirao nešto kasnije. Među najpopularnijim su Peta i Sedma sifonija, te Osmi i Petnaesti kvartet. Ostala djela uljučuju opere, koncerte, kamernu muziku i veliki broj pozorišne i filmske muzike.

Šostakovičeva muzika pokazuje uticaje mnogih kompozitora kojima se najviše divio: Bacha u njegovim fugama i pasakaljama; Beethovena u kasnim kvartetima; Mahlera u simfonijama; Berga u njegovoj upotrebi muzičkih kodova i citata. Među ruskim kompozitorima, posebno se divio Modestu Mussorgskom, čije su opere Boris Godunov i Khovanščina reorkestrirali; uticaj Mussorgskog najistaknutiji je u zimskim scenama Lady Macbeth i Jedanaeste simfonije, kao i u satiričnim djelima poput "Rajoka". Prokofjevljev uticaj je najočigledniji u ranim klavirskim djelima, kao što su prva sonata i prvi koncert. Uticaj ruske crkvene i narodne muzike evidentan je u njegovim djelima za hor bez pratnje 50-ih.

Šostakovičev odnos sa Stravinskim bio je duboko ambivalentan; kako je napisao Glikmanu: "Stravinski je kompozitor kojeg obožavam. Stravinski je mislilac kojeg prezirem." Posebno je bio oduševljen Simonijom psalama, poklanjajući Stravinskom kopiju svoje klavirske verzije kada je ovaj posjetio SSSR 1962. (Susret dvojice kompozitora nije bio baš uspješan; posmatrači su komentarisali Šostakovičevu ekstremnu nervozu i "okrutnost" Stravinskog prema njemu.)

Mnogi komentatori primijetili su razdvajanje između eksperimentalnih radova prije zabrane 1963. i onih konzervativnijih koji su uslijedili; kompozitor je rekao Flori Litvinovoj, "bez partijskog vodstva... pokazao bih više briljantnosti, upotrijebio više sarkazma, mogao bih otvoreno otkriti svoje ideje umjesto da pribjegavam kamuflaži". Članci koje je Šostakovič objavio 1934. i 1935. citirali su Berga, Schoenberga, Kreneka, Hindemitha, "a posebno Stravinskog" među svojim uticajima. Ključna djela ranijeg perioda su Prva simfonija, koja je kombinovala akademizam konzervatorija s njegovm progresivnim sklonostima; Nos ("Najbeskompromisnije modernističko ostvarenje od svih njegovih scenskih djela"); Lady Macbeth, što je ubrzalo nagovještavanje; i Četvrta simfonija, opisana u Groveovom rječniku kao "kolosalna sinteza Šostakovičevog muzičkog razvoja do danas". Četvrta je bila i prvi komad u kojem je Mahlerov uticaj došao do izražaja, ocrtavajući put koji je Šostakovič osigurao svoju rehabilitaciju, dok je sam priznao da su prethodna dva bila njegova najmanje uspješna komada.

Poslije 1963, Šostakovičeva muzika postala je konzervativnija. Za to vrijeme komponovao je i više kamerne mzike. Dok su njegova kamerna djela bila uglavnom tonska, kasna kamerna djela, koja Groveov rječnik naziva "svijetom čistilišne obamrlosti", uključivala su tonske reove, iako ih je tretirao tematski, a ne serijski. Vokalni radovi također su istaknuta karakteristika njegovog kasnijeg rada.

Jevrejske teme

Tokom 1940-ih, Šostakovič je počeo pokazivati interesovanje za jevrejske teme. Zaintrigirala ga je "mogućnost jevrejske muzike da izgradi veselu melodiju na tužnim intonacijama". Primjeri djela koja su uključivala jevrejske teme su Četvrti gudački kvartet (1949), Prvi violinski koncert (1948), te Četiri monologa prema Puškinovim poemama (1952), kao i Klavirski trio u E-molu (1944). Dalje je bio inspirisan pisati o jevrejskim temama kada je istražio tezu Beregovskog iz1944 o jevrejskoj narodnoj muzici.

Godine 1948, Šostakovič je nabavio knjigu jevrejskih narodnih pjesama, od koje je komponovao ciklus pjesama Iz jevrejske narodne poezije. Prvobitn je napisao osam pjesama koje su predstavljale teškoće života Jevreja u Sovjetskom Savezu. Da bi to prikrio, dodao je još tri pjesme koje su za cilj imale predstaviti odličan život Jevreja u sovjetskom režimu. Uprkos svojim nastojanjima da sakrije pravi značaj djela, Savez kompozitora odbio je da odobri njegovu muziku 1949, pod pritiskom antisemitizma koji je zahvatio zemlju. Djela Iz jevrejske narodne poezije nisu se mogla izvoditi sve do Staljinove smrti u martu 1953, zajedno sa svim ostalim djelima koja su bila zabranjena.