Tradicionalizam
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
Tradicionalizam, u povijesti filozofije, je shvaćen kao sklonost vrednovanja tradicije u smislu skupa propisa i običaja naslijeđenih iz prošlosti. To je konzervativni stav prema promjenama, bilo malim ili velikim. Obzirom kako je revolucija promjena većih razmjera, tako se tradicionaliste, obično u oporbenim strujama, naziva reakcionarima ili kontrarevolucionarima.
U Europi nakon Francuske revolucije, pojam tradicionalizma se također odnosi na zagovoratelje prijestolja i oltara - legitimističke monarhiste i teokrate - što su potpuno protivni liberalnom projektu. Kontrarevolucionari odbacuju valjanost progresivne pripovijesti u povijesti, što ih razlikuje od čistih konzervativaca što vjeruju u postupni modernizam i navođeni „reformizam”. Dok zastupaju domoljublje i simpatiziraju s pokrajinskim pravima i tradicijama, kontrarevolucionari nisu nacionalisti, smatrajući kako suverenost dolazi odozgor - od Boga te u osobi vladara (monarha) - umjesto subjekata.
Tradicionalisti se ne smatraju „ideologima”, nego jednostavno nastavkom normalnog i zdravog društva, određenog naravnim zakonom, zastranjenog od liberalnih filozofa, slobodnih zidara i inih nagrizajućih kozmopolitskih elemenata suvremenosti. Možda najpoznatija dva gibanja u toj tradiciji su španjolski karlisti i francuski ultrarojalisti: karlisti su bili uključeni u nizu karlističkih ratova protiv uzurpatorske izabelinske linije, dok su ultrarojalisti imali uspon tijekom vladavine Karla X. i njegovog zastupničkog doma. Premda su slična gibanja postojala drugdje, poput portugalskih miguelista, engleskih kavalira i starih torijevaca, te talijanskih sanfedista, od izvanzapadnoeuropskih gibanja se ruske crnostotinaše može smatrati grubom istovrijednicom.
