August Strindberg

August Strindberg
August Strindberg
Biografske informacije
Rođenje	Johan August Strindberg; 22. 1. 1849.; Stockholm, Švedska
Smrt	14. 5. 1912. (dob: 63); Stockholm, Švedska
Počivalište	Norra begravningsplatsen
Nacionalnost	švedska
Supružnik	Siri von Essen (1877–91); Frida Uhl (1893–95); Harriet Bosse (1901–02)
Obrazovanje
Zanimanje	dramatičar • romanopisac • esejist • pjesnik • slikar
Opus
modernizam
Književni pravac	naturalizam ; ekspresionizam
Znamenita djela
	Crvena soba (1879); Otac (1887); Gospođica Julija (1888); Inferno (1897); Put u Damask (1898); Igra snova (1902); Sablasna sonata (1908)
Inspiracija
	Od William Shakespeare, André Antoine, Georg Brandes, Henrik Ibsen, Søren Kierkegaard, Friedrich Nietzsche, Max Reinhardt, Jean-Jacques Rousseau, Emanuel Swedenborg, Émile Zola;
	Na Henrik Ibsen, Knut Hamsun, Franz Kafka, Eugene O'Neill, Miroslav Krleža, Tennessee Williams, Edward Albee, Maxim Gorky, John Osborne, Joe Orton, Arthur Adamov, Pär Lagerkvist, German Expressionism, Karl Schönherr, Reinhard Sorge, Georg Kaiser, Oscar Kokoschka, Ernst Toller, Ingmar Bergman, Jan Myrdal, Lars Norén, Lars von Trier;
Potpis

Johan August Strindberg [juhan ogust strind'berj] (Stockholm, 22. siječnja 1849. – Stockholm, 14. svibnja 1912.), švedski književnik, slikar i fotograf.

Jedan je od najpoznatijih švedskih autora, zacijelo i najplodniji s gotovo sedamdeset svezaka sabranih djela. Smatra se jednim od tvoraca modernoga kazališta.

Rođen kao četvrto od jedanaestero djece siromašnoga trgovca Karla Oskara Strindberga i njegove služavke Eleonore Norling. U svojim autobiografskim djelima, posebice romanu Služavkin sin (Tjenstekvinnans son) svoje je djetinjstvo prikazivao težim no što je uistinu bilo. Radio je kao kućni učitelj, činovnik u telegrafskom uredu, glumac, bibliotekar, novinar, a okušao se i u studiju medicine i alkemiji.

Bio je oženjen s tri žene: Siri von Essen, Frieda Uhl i Harriet Bosse. Njegov odnos prema ženama bio je prilično problematičan, od mišljenja da žene i muškarci imaju ista prava u Brakovima I (Giftas I) do mizoginičnih stajališta u Brakovima II (Giftas II) i drugim djelima.

Pisao je romane, novele, kratke priče, pjesme, kritike, pisma, ali je najveću vrijednost postigao dramama, posebice onima naturalističkima, na primjer Gospođicom Julijom (Fröken Julie) kojoj prethodi Predgovor (Förord), značajan manifest naturalizma; dok se drame Igra snova (Ett drömspel) i Sablasna sonata (Spöksonaten) smatraju pretečom ekspresionizma.

Tijekom života imao je razne uzore, od Nietzschea i Swedenborga do Shakespearea. Opus mu se (uz određene manjkavosti) može sažeti u tri tematska pravca: kriza u suvremenom društvu što podrazumijeva odnos između muškaraca i žena, obiteljski problemi, moral, hipokrizija, industrijalizacija i urbanizacija, problemi radničke klase… Drugi su povijesne teme, tematizirane prvenstveno u povijesnim dramama o švedskim vladarima i značajnim povijesnim ličnostima. Treći pravac je misticizam i okultizam, gdje je okrenut duhovnim vrijednostima i promišlja o životu i smrti.

1879. izdaje roman Crvena soba (Röda rummet) koji se često naziva prvim švedskim modernim romanom, i dramu Majstor Olof (Mäster Olof). Slijedi još nekoliko dramskih djela, ali kritika ga uporno ne prihvaća. Razočaran kulturnim stanjem u Švedskoj odlazi u Pariz 1883., a odatle u Švicarsku, no brzo se vraća i, iako će imati još nekoliko izleta van Švedske, nadalje će se uglavnom seliti unutar domovine.

Najpoznatije su mu drame naturalističkog ciklusa: Otac (Fadern), Gospođica Julija (Fröken Julie) i Vjerovnici (Fordringsägare).

Uslijedila je teška psihička kriza koja je postala temeljem nove poetike. Plodovi te, tzv. inferno krize, su: Inferno, Legende, Put u Damask I, II (Till Damaskus I, II), Advent…

Nove je izraze tražio i u dramama: Mrtvački ples (Dödsdansen) kojim prethodi kazalištu apsurda, Igra snova (Ett Drömspel) kojom najavljuje ekspresionizam, i drugima.

Povijesne je drame pisao po uzoru na Shakespearea; Gustaf Vasa, Karlo XII., Kristina samo su najpoznatije.

U domovini su mu najprihvaćenija djela Ljudi s Hemsöa (Hemsöborna) i Švedske sudbine i pustolovine (Svenska öden och äfventyr).

Dvije zbirke novela Brakovi (Giftas) donijeli su mu reputaciju mizogenog autora.

U posljednjim se proznim djelima, Okultni dnevnik (Oculta dagboken) nadahnjuje Talmudom.

Njegov se opus sastoji od približno šezdeset drama, deset romana, deset zbirki novela i osam tisuća pisama.

Umro je u 63. godini u tzv. Blå Tornetu u Stockholmu, gdje je danas muzej njemu u čast.

Bibliografija

Den fredlöse, 1871.
Från Fjerdingen och Svartbäcken, 1877., novela
Majstor Olof (Mäster Olof), 1872., drama
Crvena soba (Röda Rummet), 1879., roman
Svenska folket i helg och söcken, 1881.–1882.
Det nya riket, 1882., roman
Lycko-Pers resa, 1882., drama
Švedske sudbine i avanture I–IV (Svenska öden och äfventyr I–IV), 1882.–1891., novele
Dikter på vers och prosa, 1883.
Sömngångarnätter på vakna dagar, 1884., pjesma
Brakovi I–II (Giftas I–II), 1884.–1886., novele
Utopier i verkligheten, 1885., novela
Sin služavke I–V (Tjensteqvinnans son I–V), 1886.–1909., autobiografija
Ljudi s Hemsöa (Hemsöborna), 1887., novela
Ispovijed jednog luđaka (Le plaidoyer d'un fou), 1887.-1895.
Otac (Fadren), 1887., drama
Gospođica Julija (Fröken Julie), 1888., drama
Skärkarlslif, 1888., novela
Paria, 1889.
Bland franska bönder, 1889., reportaža
Vjerovnici (Fordringsägare), 1888.-1889., drama
I hafsbandet, 1890., roman
Inferno (Inferno), 1897., autobiografija
Legende (Legender), 1898., autobiografija
Put u l Damask I–III (Till Damaskus I–III), 1898.–1904., drama
Advent (Advent), 1899., drama
Gustaf Vasa, 1899., drama
Erik XIV, 1899.
Uskrs (Påsk), 1900.-1901., drama
Kronbruden, 1901., drama
Mrtvački ples (Dödsdansen), 1900.-1901., drama
Gustaf III, 1902., drama
Igra snova (Ett drömspel), 1901.-1902., drama
Fagervik och Skamsund, 1902., novela
Ensam, 1903., autobiografija
Gotičke sobe (Götiska rummen), 1904., roman
Ordalek och småkonst, 1905., pjesma
Crne zastave (Svarta fanor), 1904.-1907., roman
Oväder, 1907., komorna drama
Brända tomten, 1907., komorna drama
Sablasna sonata (Spöksonaten), 1907., komorna drama
Pelikan (Pelikanen), 1907., komorna drama
Svarta handsken, 1909., komorna drama
En blå bok I–IV (1907.–1912., eseji)
Riksföreståndaren, 1908.
Stora landsvägen, 1909., drama
Tal till Svenska Nationen..., 1910., novinski članak
Världs-språkens rötter, 1911., znanstveni članak
Vivisektioner, 1958., eseji, postumno)
Okultni dnevnik (Ockulta Dagboken), 1977., dnevnik, postumno

Izvori

↑ Goodman, Lizbeth; Jane De Gay (2000). The Routledge Reader in Politics and Performance. London, England: Routledge. str. 71. ISBN 978-0-415-17473-2. Pristupljeno 20. VI 2011.

Vanjske veze

Strindberg múzeum Arhivirano 1998-06-11 na Wayback Machine-u
Strindberg in Ausztria

[1] Goodman, Lizbeth; Jane De Gay (2000). The Routledge Reader in Politics and Performance. London, England: Routledge. str. 71. ISBN 978-0-415-17473-2. Pristupljeno 20. VI 2011.

[1]