Prijeđi na sadržaj

Canto a tenore

Izvor: Wikipedija

Canto a tenore

Nematerijalna svjetska baština
Canto a tenore
 Italija
Regija: Evropa i Sjeverna Amerika
Godina upisa: 2005. (prošireno 2008)
ID: 00165
Ugroženost: ne
Poveznica: UNESCO

Canto a tenore (sardinijski: cantu a tenore) je tip polifonog folklornog pjevanja specifičan za Sardiniju koji je 2008. uvršten na UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske baštine u Evropi.[1][2]

Historija i karakteristike

[uredi | uredi kod]

Canto a tenore izrastao je među pastirima Sardinije. Izvodi ga grupa od četiri muškarca koji koriste četiri različita glasa zvana bassu, contra, boche i mesu boche.[1] Specifičnog tog pjevanja je duboki i grleni ton solista bassu i troje pjevača koji mu kontriraju stojeći u uskom krugu. Solist pjeva dio nekog proznog teksta ili pjesmu, dok ga ostali prate kao kor.[1] Većina izvođača živi u regiji Barbagiji i po planinskoj unutrašnjosti centralne Sardinije. Njihovo pjevanje dio je svakodnevnog života lokalnih zajednica. Često zapjevaju spontano po lokalnim barovima (zilleri), ali i prigodom kojekavih svetkovina kao što su vjenčanja, striženje ovaca, vjerskih svečanosti ili za karnevala Barbaricino.[1]

Repertoar pjesama koje izvode je vrlo širok i varira po Sardiniji. Najčešće se izvode serenade boche ’e notte (glas u noći) i pjesme za pleskao što su mutos, gosos i ballos. Tekstovi su ili jako arhaični ili vrlo suvremeni koji se dotiču problema koji tište današnje stanovnike, kao što su emigracija, nezaposlenost i politika. U tom smislu njihove pjesme se mogu smatrati tradicijskim, ali i vrlo suvremenim kulturnim izrazima.[1]

Običaj Canto a tenore je ranjiv na društveno-ekonomske promjene kao što su propadanje ovčarstva i nestajanje pastira, uz istovremeni rast turizma, što donosi rizik unificiranja repertoara i orginalnog načina izvođenja pjevanja pjesama.[2]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Canto a tenore, Sardinian pastoral songs (engleski). UNESCO. Pristupljeno 22. 1. 2019. 
  2. 2,0 2,1 Opera dei Pupi (talijanski). Treccani. Pristupljeno 22. 1. 2019. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]