Prijeđi na sadržaj

Dalmatinski pelikan

Izvor: Wikipedija
Dalmatinski pelikan
Status zaštite

Status zaštite: Osjetljivi (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Pelecaniformes
Porodica: Pelecanidae
Rod: Pelecanus
Vrsta: P. crispus
Dvojni naziv
Pelecanus crispus
Bruch, 1832.
Pelecanus crispus

Dalmatinski pelikan (lat. Pelecanus crispus) je najveća vrsta pelikana. Gnijezdi se na Balkanu, Maloj Aziji, Levantu, Ukrajini, južnoj Rusiji, sve do Mongolije i Kine. Naseljava močvare i obale jezera. Prvi znanstveni opis ove vrste napravio je njemački ornitolog Carl Friedrich Bruch 1832. prema primjerku ulovljenom na Neretvi. U Bečkom prirodoslovnom muzeju čuvaju se jaja koja su danas jedini dokaz da se u dolini Neretve gnijezdila ova ptica[1]. Nema postojećih podvrsta, ali je u pleistocenu postojala paleopodvrsta Pelecanus crispus palaeocrispus. Opisana je prema fosilima iz Binagadya u Azerbajdžanu[2].

Dugačak je 170 – 190 cm, s rasponom krila preko 3 metra. Težak je 11 – 15 kg. Na glavi ima duže kovrčasto perje, zbog čega ga ponekad nazivaju kudravi pelikan. Sivobijele je boje sa sivim nogama i narančastim donjim dijelom kljuna, koji postaje crven u doba parenja. Na vrhovima krila nalazi se malo crnog perja. Stopala i noge su olovno sive boje. Glasa se siktanjem i klepetanjem.

Način života

[uredi | uredi kod]

Životni prostor ove ptice su šašem obrasle obale ribom bogatih mora, jezera i riječnih ušća. Hrani se pretežito ribom, koja može biti i do 50 cm dužine. Dnevno pojede oko 1 kilogram hrane. Migrira na kratke udaljenosti. U letu izgleda jako elegantno. Ima držanje slično kao čaplje.

Razmnožavanje

[uredi | uredi kod]

Gniježdenje se događa u velikim kolonijama. Gnijezdo gradi na rubu vode ili gradi plutajuća gnijezda. Gnijezdi se jednom godišnje. Najčešće snese 2 – 3 bijela jaja. Oba roditelja inkubiraju jaja 30 – 32 dana. Nakon tri tjedna života, mladi žive bez roditeljskog nadzora, ali ih još uvijek hrane roditelji. Nakon šestog tjedna sami love ribe, a nakon desetog tjedna dobivaju sposobnost leta.

Rasprostranjenost

[uredi | uredi kod]

Najveća populacija ovih pelikana se nalazi u laguni Karavasta u Albaniji. Ima ga na Skadarskom jezeru, gdje je postao njegov zaštitni znak, i u rezervatu Srebrna u Bugarskoj. U Dalmaciji je nestao, a zadnja kolonija bila je u dolini donje Neretve. Do 19. stoljeća gnijezdio se i u Srbiji, ali je melioracijom i pretvaranjem močvara u poljoprivredna zemljišta nestao. Danas se u Srbiji može vidjeti samo rijetko u prolazu, kao što je slučaj na ribnjaku Baranda u blizini Beograda[3]. 2001. međunarodnim radnim sastankom održanom u Zagrebu, u organizaciji Zoološkog vrta Zagreb započet je projekt Povratak dalmatinskog pelikana u Hrvatsku[4].

Status

[uredi | uredi kod]

Prema kriterijima IUCN-a sadašnje stanje ukupne populacije dalmatinskog pelikana, unatoč laganom rastu pojedinih populacija u Grčkoj, ocijenjeno je kao „ranjivo“. Tako je ocijenjeno zbog nastavka negativnog trenda ukupne populacije i naglog opadanja brojnog stanja tijekom 20. stoljeća. Prema Crvenoj listi IUCN-a, evropske države u kojima je ranije postojala gnijezdeća populacija, ali je u međuvremenu izumrla, su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Njemačka, Mađarska i Makedonija[5]. Zbog toga se u ovim i većini ostalih evropskih zemalja pojavljuje samo kao skitnica. Brojno stanje gnijezdećih parova u Evropi krajem 20. vijeka procijenjeno je na 800 do 1200 parova, a ukupna svjetska populacija na 10.000 – 13.900 jedinki[6].

Izvori

[uredi | uredi kod]

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Ostali projekti
U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Dalmatinski pelikan
U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Dalmatinski pelikan
Wikivrste imaju podatke o: Dalmatinski pelikan