Dalmatinski pelikan
Dalmatinski pelikan | |
---|---|
Status zaštite | |
Status zaštite: Osjetljivi (IUCN 3.1) | |
Naučna klasifikacija | |
Carstvo: | Animalia |
Koljeno: | Chordata |
Razred: | Aves |
Red: | Pelecaniformes |
Porodica: | Pelecanidae |
Rod: | Pelecanus |
Vrsta: | P. crispus |
Dvojni naziv | |
Pelecanus crispus Bruch, 1832. |
Dalmatinski pelikan (lat. Pelecanus crispus) je najveća vrsta pelikana. Gnijezdi se na Balkanu, Maloj Aziji, Levantu, Ukrajini, južnoj Rusiji, sve do Mongolije i Kine. Naseljava močvare i obale jezera. Prvi znanstveni opis ove vrste napravio je njemački ornitolog Carl Friedrich Bruch 1832. prema primjerku ulovljenom na Neretvi. U Bečkom prirodoslovnom muzeju čuvaju se jaja koja su danas jedini dokaz da se u dolini Neretve gnijezdila ova ptica[1]. Nema postojećih podvrsta, ali je u pleistocenu postojala paleopodvrsta Pelecanus crispus palaeocrispus. Opisana je prema fosilima iz Binagadya u Azerbajdžanu[2].
Dugačak je 170 – 190 cm, s rasponom krila preko 3 metra. Težak je 11 – 15 kg. Na glavi ima duže kovrčasto perje, zbog čega ga ponekad nazivaju kudravi pelikan. Sivobijele je boje sa sivim nogama i narančastim donjim dijelom kljuna, koji postaje crven u doba parenja. Na vrhovima krila nalazi se malo crnog perja. Stopala i noge su olovno sive boje. Glasa se siktanjem i klepetanjem.
Životni prostor ove ptice su šašem obrasle obale ribom bogatih mora, jezera i riječnih ušća. Hrani se pretežito ribom, koja može biti i do 50 cm dužine. Dnevno pojede oko 1 kilogram hrane. Migrira na kratke udaljenosti. U letu izgleda jako elegantno. Ima držanje slično kao čaplje.
Gniježdenje se događa u velikim kolonijama. Gnijezdo gradi na rubu vode ili gradi plutajuća gnijezda. Gnijezdi se jednom godišnje. Najčešće snese 2 – 3 bijela jaja. Oba roditelja inkubiraju jaja 30 – 32 dana. Nakon tri tjedna života, mladi žive bez roditeljskog nadzora, ali ih još uvijek hrane roditelji. Nakon šestog tjedna sami love ribe, a nakon desetog tjedna dobivaju sposobnost leta.
Najveća populacija ovih pelikana se nalazi u laguni Karavasta u Albaniji. Ima ga na Skadarskom jezeru, gdje je postao njegov zaštitni znak, i u rezervatu Srebrna u Bugarskoj. U Dalmaciji je nestao, a zadnja kolonija bila je u dolini donje Neretve. Do 19. stoljeća gnijezdio se i u Srbiji, ali je melioracijom i pretvaranjem močvara u poljoprivredna zemljišta nestao. Danas se u Srbiji može vidjeti samo rijetko u prolazu, kao što je slučaj na ribnjaku Baranda u blizini Beograda[3]. 2001. međunarodnim radnim sastankom održanom u Zagrebu, u organizaciji Zoološkog vrta Zagreb započet je projekt Povratak dalmatinskog pelikana u Hrvatsku[4].
Prema kriterijima IUCN-a sadašnje stanje ukupne populacije dalmatinskog pelikana, unatoč laganom rastu pojedinih populacija u Grčkoj, ocijenjeno je kao „ranjivo“. Tako je ocijenjeno zbog nastavka negativnog trenda ukupne populacije i naglog opadanja brojnog stanja tijekom 20. stoljeća. Prema Crvenoj listi IUCN-a, evropske države u kojima je ranije postojala gnijezdeća populacija, ali je u međuvremenu izumrla, su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Njemačka, Mađarska i Makedonija[5]. Zbog toga se u ovim i većini ostalih evropskih zemalja pojavljuje samo kao skitnica. Brojno stanje gnijezdećih parova u Evropi krajem 20. vijeka procijenjeno je na 800 do 1200 parova, a ukupna svjetska populacija na 10.000 – 13.900 jedinki[6].
- ↑ http://www.index.hr/xmag/clanak/jaja-dalmatinskog-pelikana-cuvaju-se-u-becu/127348.aspx
- ↑ http://thewebsiteofeverything.com/animals/birds/Pelecaniformes/Pelecanidae/Pelecanus-crispus
- ↑ http://www.b92.net/zivot/vesti.php?nav_id=249182&fs=1
- ↑ http://www.hazu.hr/~jasmina/hr.php?cat=6&subcat=4
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2011-11-01. Pristupljeno 2013-01-02.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2010-07-06. Pristupljeno 2013-01-02.
- Ostali projekti
U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Dalmatinski pelikan | |
U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Dalmatinski pelikan | |
Wikivrste imaju podatke o: Dalmatinski pelikan |