Liberalna demokracija
Za ostala značenja, vidi Liberalna demokracija (razvrstavanje).
| Serija Liberalizam, dio serije članaka o politici |
|---|
|
Razvoj
Škole
Ideje
Mislioci
Regionalne varijante
Organizacije
|
Liberalna demokracija ili demokratija, također poznata pod nazivima građanska ili buržoaska demokracija je naziv za društveno-političko uređenje, odnosno najčešći oblik moderne demokracije čija je karakteristika reprezentativnost (predstavnička demokracija) uz slobodu političkog djelovanja (politički pluralizam). U praksi se liberalna demokracija iskazuje kroz vlast koja legitimitet crpi na temelju slobodnih, tajnih i poštenih izbora na kojima se ravnopravno natječe više različitih stranaka (višestranačje). Liberalna demokracija u današnjem svijetu se javlja kako u obliku monarhija (ustavna ili parlamentarna monarhija, tako i u obliku republika (parlamentarna, predsjednička ili polupredsjednička.)
Sve države u današnjem zapadnom svijetu smatraju se liberalnim demokracijama, a u njima vlada široko rasprostranjeno mišljenje kako upravo liberalna demokracija predstavlja idealno društveno uređenje kojima sve zemlje trebaju težiti; takva shvaćanja su se proširila i na druge dijelove svijeta. U najširoj javnosti se, zato, liberalna demokracija smatra sinoninom za demokraciju.
Liberalna demokracija se također smatra jednim od ciljeva za koji se zalaže ideologija liberalizma.
Dvije glavne karakteristike liberalne demokracije predstavljaju reprezentativnost vlasti te nastojanje da se omogući što je moguće više slobode za pojedinog građanina. Ta dva ideala se nastoje postići kroz različite mehanizme od kojih se tradicionalno navode:
- univerzalno pravo glasa koje kroz instituciju izbora za predstavničke organe (parlament, predsjednik i sl.) omogućava da vlast, koliko god je to moguće, predstavlja izraz volje njenih građana;
- načelo jednakopravnosti građana pred zakonom
- ustavnost, odnosno različiti ustavni mehanizmi kojima se nastoje spriječiti zloupotrebe vlasti, odnosno ograničavanje prava i sloboda građana, najčešće kroz:
- načelo podjele vlasti (na čemu se uglavnom inzistira u anglosaksonskim zemljama)
- koncept pravne države, prema kome svaki postupak vlasti mora biti usklađen sa ustavom i zakonima;
- građanska prava
Kritičari sistema liberalne demokracije navode da stanovnici država s ovim političkim sistemom imaju moć samo u trenutku glasovanja nakon čega izabrana grupa ljudi donosi sve odluke. Zbog toga kritičari za ovaj sistem kažu da je on samo farsa koja prikriva stvarnu politički sistem oligarhije ili preciznije plutokracije u kojoj malen broj bogatih ljudi upravlja državom. Po tom razmišljanju jedini stvarni demokratski sistem je direktna demokracija koja se također ponekad zove i čista demokracija u kojoj se sve najvažnije odluke donose glasovanjem svih građana, a ne samo malog broja izabranog na izborima.
Važan vid demokratskog upravljanja je samoupravljanje, koji je kao demokracija na radnom mjestu uspješno provedena u samoupravnom socijalizmu SFRJ.
Istraživanja na području Evropske Unije čije sve države imaju politički sistem liberalne demokracije pokazuju postepeno razočaranje stanovništva ovim modelom pošto smatraju da oni nemaju nikakav utjecaj na polititiku i traže da tamošnja liberalna demokracija bude zamijenjena nekim autokratskim režimom gdje se državni vođa neće brinuti o izborima. Po nekim anketama u Nemačkoj takvo razmišljanje ima 33 % stanovnika, u Francuskoj i Velikoj Britaniji ih je 40 %, a postotak se još povećava u drugim državama sve do 60 % stanovnika u Poljskoj i Portugalu.
